Zlatko

IZ DANA U DAN

Podučavati djecu, podsjećati ih, preusmjeravati ih, nije nimalo lagan posao. Ponekad sam se osjećala kao vila,  ponekad tako nemoćna, a ponekad neprocjenjivo sretna.

Iz dana u dan pisali smo nove uspješne priče o našim životima, našoj školi i učionici.

Prvo desert, pa u školu…

Ne zaboravite napisati zadaću!

Zlatko

Zlatko je bio tih i miran dječak. Nikom nije smetao.Niko s njim u razredu nije razgovarao. To ga je boljelo. Sjedio je u klupi do prozora. Dječaka s očima boje neba, to je činilo nesretnim i tužnim. Odlučio je da tog jutra ostane u krevetu. I sljedećeg! Znao je da nikome neće nedostajati.

Učiteljica i onako ima mnogo posla s učenicima koji mnogo ometaju nastavu. Njega često i ne primijeti. Ona obično samo kaže:“Odlično Zlatko.“ A drugarima? Pa naravno njima tek neće nedostajati. Skoro da s njim i ne razgovaraju.

Ni kad traže gumicu, ne traže je od njega, ni kad treba pozajmiti pribor za geometriju. Ponekad ga zamole da brani utakmicu, al zašto se baš tad njega sjete kad on i ne voli nogomet?
Roditeljima će reći da je bolestan.

Zlatka nije bilo tog dana u školi. Nije ga bilo ni sutra.
A u učionici djeca su pravila nered, gurkala se na odmorima, jela užine pakovane u neobične vrećice, pjevala, plesala. Samo je Anja primijetila da Zlatka nema već cijelu sedmicu. I učiteljica je iznenada na času upitala zna li neko zašto Zlatka nema u školi. Tišina.

Niko nije znao odgovor. A poslije te tišine začuo se učiteljičin već pomalo umoran glas: „Pišite djeco, školski rad.“ Svi su pisali, ali svi su se osjećali nekako čudno.Odjednom im je neobičan dječak počeo nedostajati. Šta se to desilo pa ga, nema?

Tišina koja je vladala u učionici podsjećala je sve više na Zlatka. Kao da su se udružili, njih dvoje tišina i Zlatko. Svi su zapisivali. Učiteljica na školskoj tabli, djeca u svoje bilježnice.

Svi su zapisivali i svi su potajno razmišljali o Zlatku. Zašto ne dolazi u školu? Da li je bolestan? Da li je šutljiv i s roditeljima kao kad je s njima? Ima li on nekog tajnog prijatelja? Školsko zvono je zazvonilo i označilo kraj časa.

Na velikom odmoru Anja je predložila da napišu Zlatku pismo. Zamolit će ga da im oprosti što se nisu družili i igrali. Zamolit će ga da dođe u školu. Svi drugari su pristali, svako će napisati svoje ime i nacrtat će nešto za njega.

Napisat će i svoj broj mobitela. Ali, po kome pismo poslati? Sljedećeg jutra kada su pošli u školu, kovertu s pismom ostavili su pred Zlatkova vrata. Pozvonili su i otišli. Zlatko je imao psa, velikog njemačkog ovčara Kana. Pas je dojurio do vrata mašući repom.

Zlatko je odmah ustao, otvorio vrata i ugledao pismo. Otvorio je kovertu i počeo čitati. Tople suze su mu tekle niz obraze. Na brzinu se obukao, uzeo ruksak u kom su bili udžbenici od prošlog utorka i žurno krenuo u školu.
Prvi put, iskreni dječji osmjeh je krasio njegovo lice.

Iliustratorica: Merima Ibrišimović

Zdravi, razigrani domaći najpoznatiji medvjedići u bojama, od sada u Vašoj Bueno kutijici.

Poštovani roditelji pridružite se konceptu cjeloživotnog učenja za Vašeg milenijumca. Neformalno obrazovanje, radost istraživanja i učenja na interaktivnim radionicama u MIOS_u, su još jedna divna epizoda u sretnom odrastanju svakog djeteta. Sretno dijete-Zdravo dijete.

0 votes