Zlatka

IZ DANA U DAN

Podučavati djecu, podsjećati ih, preusmjeravati ih, nije nimalo lagan posao. Ponekad sam se osjećala kao vila,  ponekad tako nemoćna, a ponekad neprocjenjivo sretna.

Iz dana u dan pisali smo nove uspješne priče o našim životima, našoj školi i učionici.

Prvo desert, pa u školu…

Ne zaboravite napisati zadaću!

Zlatka

Septembar je došao u grad. Došao je i u gradske parkove. U školu i školsko dvorište. Došla su s njim i djeca u školske klupe. Učiteljica ih je posmatrala s mnogo ljubavi. Za nju su oni sad bili već odrasli. Pa, drugi su razred!

Ali, još je neko došao. Na vratima učionice stajala je djevojčica. Nije imala kikice, a ni mašnu u kosi. Nije imala lakovane cipelice. Niti roze jaknu. Nije imala ni školsku torbu, niti igračku u ruci. Imala je samo jedan veliki dječji osmjeh i smeđu loknavu dugu kosu.
Držala je mamu za ruku. Učiteljica je bila radosna. Pomilovala je djevojčicu po kosi, nešto je pitala i pokazala joj mjesto gdje će sjediti. Djevojčica se zvala Zlatka. Učiteljica ju je predstavila djeci u razredu.

Uvijek radosna, nikada tužna. Uvijek u društvu, nikada sama. Za sve u razredu ona je bila zanimljiva jer je uvijek znala biti samo dijete. Imala je na sebi sve dječje. Nikada ništa od odraslih. Njenu kosu milovao je vjetar svakog dana. Mirisala je uvijek na polja ljubičice. Ništa na njoj nije bilo oštro, čak ni kragna na košuljici. I ona je bila zaobljena, s dvatri izvezena cvjetića. Džepovi na bež kaputu bili su okrugli, s sitnim obrubom, boje pudinga od jagoda, i u njih je mogla stati samo Zlatkina mala ručica. Uvijek je nosila nježne pamučne majice na kojima su bili iscrtani likovi iz crtića, ili prosto samo poneko roza srce.

Sve zadatke je radila marljivo i savjesno. Jeste da je ponekad bila malo i brzopleta, al takva je. Znala je učiteljica i njoj reći da nešto nije dobro uradila. Ali i tad bi Zlatka se ponašala samo kao dijete. Nije je bilo strah šta će reći mama ili tata. Brinula se šta će pomisliti učiteljica. I tad bi krenule niz lice njene djetinje iskrene suze. A kad bi vidjela da je pretjerala, pomislila bi kao i Alisa u zemlji čuda – Bolje da nisam plakala, sad u ovom jezeru svojih suza moram plivati. To je zaista čudno kako sam ja mala. I odmah bi uzela olovku u ruku i ispravljala sve greške, koje je napravila jer je žurila, jer je željela pokazati učiteljici da je najbrža, kao i njena dječja mašta.

Fikret je preslikavao uvijek sporo sa školske ploče, a prilično sporije kada treba uraditi samostalno poneki zadatak, al on je znao da će Zlatka biti tu nekako uvijek uz njega, da mu pomogne da dovrši u svojoj bilježnici sve što bi učiteljica tražila. Stala bi iznad njega i tiho mu diktirala, ponekad ga hrabrila, odbrojavala kuglice na računaljki svojim malim prstima koji su spretno prebacivali desetice i dodavali jedinice, dok bi je on pozorno pratio i slušao, a onda ponosno zamolio učiteljicu da upiše svoj komentar. 

Na satu muzičke kulture Zlatka je uvijek znala sve pjesme pjevati. I niko to nije znao bolje od nje. Ona i Lamija su se sprijateljile. Smislile su i zajedničke plesove uz pojedine pjesme. Čak su napravile i narukvice od ukrasnih kamenčića za vječno drugarstvo i poklonile jedna drugoj. Narukvice su bile potpuno iste, iste boje kamenčića, ista veličina, isti broj karika.

Zlatka nikada nije za odmor jela sendviče. Ona je imala posebni limeni koferčić u kojem bi uvijek imala zrelih crvenih trešanja, ili poneku sočnu jagodu. Zimi bi tu bilo kivija il mirisnih nasjeckanih jabuka. A što je najčudnije, ona je nekada znala u tom koferčiću s divnom malom ručkom ponijeti i kolače. Zamislite kolače koje je sama pravila. Možda malo uz pomoć mame, al neka to bude naša tajna. Kolači su bili uvijek opet samo dječji, nikako za odrasle, jer je recepte za kolače pronalazila u dječjim časopisima. Rado je sve dijelila s drugarima.

Iliustratorica: Merima Ibrišimović

Zdravi, razigrani domaći najpoznatiji medvjedići u bojama, od sada u Vašoj Bueno kutijici.

Poštovani roditelji pridružite se konceptu cjeloživotnog učenja za Vašeg milenijumca. Neformalno obrazovanje, radost istraživanja i učenja na interaktivnim radionicama u MIOS_u, su još jedna divna epizoda u sretnom odrastanju svakog djeteta. Sretno dijete-Zdravo dijete.

U školskom dvorištu, za vrijeme odmora, djeca su se često igrala žmire. Svi su pokušavali da se skriju što bolje. Neka djeca su se čak predobro znala skriti, da čak i dok si se svi skupili oko pika, neke je bilo teško pronaći. Jedino je Zlatku bila najlakše pronaći. Jedino je ona shvatila smisao igre – Pustiti da te pronađu, jer voliš da te neko traži. I tek tad igra traje. Tad se čuje neobuzdani dječji smijeh. Tad su svi sretni jer svi pobjeđuju. Nema tišine i napetosti. Nema zaboravljenih skrivača koji se boje da budu otkriveni. Pik za sve nas!
Na satu tjelesnog odgoja učiteljica je često s djecom igrala igre Lovac, baka i vuk. Sva djeca su to mnogo voljela. Svi su voljeli biti u jednoj od navedenih skupina. I svi su trčali i više se nije znalo ko ide gdje. Prava svrha igre je da baka lovi vuka, a vuk zeca. I uz to da se pravi buka, da svi trče i jure i pobjeđuju. Na učiteljičin znak svi bi otrčali i pokazali šta su, ko koga lovi. Samo je Zlatka još stajala sama. Prišla je učiteljici i upitala:
-A gdje stoje vile Zvončice?
-Gdje stoje vile Zvončice?, – duga pauza. Učiteljica je ostala u čudu.
-Da. Ja sam jedna , od njih.
Učiteljica joj je pokazala da stane kraj nje. Bar je poznavala jednu pravu vilu. Držala ju je za ruku.
Na izletu bi uvijek imala malu slatku dekicu prepunu dječjih boja. I svako od drugara bi imao mjesta na toj dekici. Nevjerovatno, ali je stvarno tako. Nikada nikom nije bilo tijesno i neudobno dok su se igrali društvenih igrica, mijenjali karte, jeli male slatke zalogaje užine na sportskom danu, iz malenih porculanskih dječjih sudića. Djevojčice bi češljale lutkice i izmišljale im nove frizure. Djeca su imala ponekad osjećaj da lete na čarobnom ćilimu istkanom u mašti, što prelijeće kroz sve igre, kroz sve svjetove i kroz sve dječje snove. Zlatkina dekica je bila istkana od bajki, od školjki, od pijeska od oblaka i trave, od snova i jave….bila je dječja.
S roditeljima, vikendom, često je odlazila neni u Gračanicu. Tamo u njenom dvorištu imala je mačka Larija. Igrajući se s njim ruke su joj bile toliko prepune tragova oštrih kandži. Malom roza kamerom slikala je svaki mačkov pokret i kad bi bila pomalo tužna i sjetna na preklopu ekrana bi ga samo nijemo gledala i ponekad nježnom malom ručicom pomilovala. Sve djevojčice bi kradom posmatrale šta to ona radi. A onda bi brzo sve spakovala da niko ne vidi i sve drage sličice ostavila u mali džep. Imala je želju pokloniti mačku čizme. Čitala je jednu bajku u kojoj mačak ima crvene čizme. Pa zašto baš takve? – pitala se. Ona je uvjerena da bi mu i narančaste dobro stajale.
I na kraju ….
Došao je i kraj školske godine. Zlatka je rekla da su joj roditelji rekli da će sljedeće godine ići u drugu školu. Opet se moraju preseliti. Plakala je. Suze su bile i u očima svih drugara. Plakala je i učiteljica.

Svaki čovjek koji prođe kroz određenu prostoriju nesvjesno će u njoj nešto ostaviti, nešto drugo  ponijeti. To nešto se uglavnom ne vidi, ne čuje i ne može se izmjeriti. Ali se na to može računati.
Zlatka će novu bajku odnijeti, u drugu školu. Na licu će joj biti osmjesi drugara, s kojima se igrala cijelu godinu. Djeca u razredu čitaće Zlatkinu bajku koju im je ostavila da je ne zaborave.

0 votes