Sir William

PRIČE O MENI

Drugarstvo s djecom iz naše učionice, napose stvorilo je nove priče o djevojčici u meni. Odgajajući ih, bruseći njihove misli i karaktere u nekim prijašnjim vremenima bila sam tako mala i tako sretna što sam baš njihova učiteljica. Inspirsana ljubavlju moje kćerke Dženane.

Za one koji čitaju otpozadi.

Prvo desert, pa u školu…

Ne zaboravite napisati zadaću!

Sir William

Kada je počelo da sviće, čula se limuzina ispred zgrade. Malo tiho grebanje ispred vrata. U kuhinju je utrčao Willi, kao i uvijek gladan. Njegovoj sreći nije bilo kraja kada je ugledao svoju zdjelicu s puno svježe hrane.

Taj mačak je mačak, po svemu običan. Toliko običan da ne možete da vjerujete. Bijelo krzno, sivi kitnjast rep, šape kao spužvice, male sive uši i dva velika žuta oka, jedno u bijelom krznu, drugo u sivom. Po koja siva fleka po toj divnoj bijeloj bundici.

Kada je stigao u dom porodice Gurda, sve je podsjećalo na bajku. Divni roditelji i djevojčica koja je silno željela baš takvog mačka. Njegovo odrastanje je bilo obojeno pink svijetom. Roze jastučić, roze zdjelica, roze mlijeko, hrana sve, sve roze. Baš kao da je mačkica, ali nije. Mačak, kad Vam kažem, pravi mačak. Igrao se on s bijelim leptirićima dok je još bio mačić, s bubamarama, svilenim češljugarima, pa i opasnim krilatim zujalicama.

Kad bi gosti došli u dom Gurda, svi bi posjedali oko velikog izrezbarenog, ručno rađenog drvenog stola, na kojem bi bila bogata trpeza. Razgovarali bi, pjevušili, zapričavali bi se u svojim pričama, a Sir William nakon što bi temeljito onjušio svaku njihovu cipelu, šapicom dotaknuo, provjerio mekoću kože i pomjeranjem jednog pa drugog brka, potvrdio kvalitetu cipele, tek tad bi se namjestio u kraljevsku drvenu, ručno izrezbarenu fotelju. Ispružio bi šapice, mrdao ušima kao da u potpunosti razumije šta ko govori, i pratio budnim prelijepim okicama svaki pokret gostiju. Kada bi slučajno morali do toaleta, uh, to bi već bio problem. Willam nije dozvoljavao da se po domu Gurdinih krećete kud hoćete. Svakog gosta bi lično otpratio do vrata i pri tom bi mu mijaukao, u smislu, kao „što si sad morao?“, „pa zar moraš baš ovdje“? – sve dok se ponovo ne bi vratio u svoju fotelju i pratio zbivanja u dnevnom boravku.

I sad počinje priča. Priča o neobičnoj priči, običnog mačka, sir Willia.
Dok su gosti jednom tako razgovarali, a kiša neprestano padala, jer jesen je već ubrzano stizala, i sve se pretvorilo u divno šuštanje opalog lišća, Willi nakrivi jedno uho u desnu stranu, pa ga vrati, zatim drugo, u lijevu stranu i opet ispravi, naglo ustade i dotrča do ulaznih vrata. Počeo je da grebe snažno i odlučno kako bi ga pustili da ide van. To je bilo jako neobično za njega jer nikad ni jednog gosta on ne pušta s oka, ali ovo popodne je bilo iznimno po mnogo čemu. Djevojčica Aiše brzo pođe za njim, spusti svoju ruku na njegovo krzno pomilova ga i otvori mu vrata. Willi, naglo u skoku s juri do prizemlja jer oni su stanovali na prvom spratu, zgrade boje tirkiza i otrča do glavne ulice. Aiše se iznenadi, da tako njen ljubimac odlazi, te uze kabanicu s vješalice i krenu brzo za njim, ne stigavši reći roditeljima da i ona izlazi, tako odjednom.

Willi već mokrih šapica, sad već skoro sivih, od hladne mokre kiše, trčao je brzo prema glavnoj ulici, podignutog repa, i sigurnog pogleda u ono što predstoji. Prolazio je pored nasmiješenih prolaznika koji nisu obraćali pažnju na njega. Kiša je padala i svi su nosili kišobrane i umorne korake, do svoje sreće koja im je na tren, uvijek uzmicala.

Na samoj raskrsnici zaustavila se bijela limuzina. Začu se škripa mokrih guma zbog skliske ulice. Vrata su se otvorila i Willi u elegantnom skoku uskoči u auto. Na svim semaforima bila su popaljena zelena svijetla.
„Da pođem za njim?“, pomisli djevojčica i ne sačekavši da čuje odgovor svog srca, poče trčati za bijelom limuzinom.

Auto se zaustavilo ispred hotela Mellain. Aiše sva uzbuđena i mokra od kiše zastade sva zadihana od trčanja. Nije mogla vjerovati svojim očima. Sir William je izašao iz auta u pratnji dva egzotična mačka. Imao je na sebi bijelo odijelo i crne sunčane „Police“ naočale. Crna, na tufne leptir mašna, bila je tik ispod crvene slatke njuškice. Dok su ulazili u zgradu hotela uz pratnju prijatelja, Willi je egocentrično gledao ispred sebe. Znao je, da je ovo veče, njegova pobjeda.

Iliustratorica: Merima Ibrišimović

Zdravi, razigrani domaći najpoznatiji medvjedići u bojama, od sada u Vašoj Bueno kutijici.

Poštovani roditelji pridružite se konceptu cjeloživotnog učenja za Vašeg milenijumca. Neformalno obrazovanje, radost istraživanja i učenja na interaktivnim radionicama u MIOS_u, su još jedna divna epizoda u sretnom odrastanju svakog djeteta. Sretno dijete-Zdravo dijete.

Djevojčica se tiho ušunja kada je i posljednja mačka ušla s crvenog tepiha u dvoranu i smjesti se na sigurno mjesto da je niko ne opazi. Na podij obasjan jakim reflektorima izašle su sve mačke u divnim čizmicama i to ne crvenim. Ne, ne, zaista. Čizmice su bile u svim bojama, a mačkice su bile neodoljive u njima. Čizmice po posljednjoj modi. Čizmice koje Vam oduzimaju dah. Mekane, koje razumiju i prihvaćaju potrebe svake mačke. Čizmice koje postoje, da bi voljeli mačke, ta divna plišana stvorenja, u njima.

Na samom kraju revije, na podij je izašao i sam kreator, Sir William. Kada su ga novinari iz mačijeg svijeta pitali kako kreira čizme, nježno ali ponosno je odgovorio:“Važno je vidjeti na licu, stav, ponašanje i pogled. Uglavnom ne pogriješim. To u njima otkriva ono što je najljepše i najsuptilnije.“- i krenu u pravcu izlaza hotela. Novinarka još upita: „A udobnost?“ Okrenuvši se reče: „Mislim da mi treba da se pobrinemo za njihovu udobnost.”

Kiša je prestala padati, a njeni koraci su sad bili sporiji ali jako ponosni. Nevjerovatno je imati takvog mačka, slavnu zvijezdu, modnog kreatora za svog ljubimca. Nevjerovatno je znati da je on tvoj nježni mekani zagrljaj. Tako razmišljajući Aiše je već stigla u svoj dom. Otvorila je tiho vrata, da ne probudi roditelje, uvukla se u svoj krevet i prepustila se divnim snovima.

Kada je počelo da sviće, čula se limuzina ispred zgrade. Malo tiho grebanje ispred vrata i u kuhinju je utrčao Willi, kao i uvijek gladan. Njegovoj sreći nije bilo kraja kada je ugledao zdjelicu punu sveže hrane. A poslije?

Poslije će da čuva porodicu Gurda i da drijema uz skice novih modela za novu zimsku kolekciju.

1 vote