Njih dvoje

IZ DANA U DAN

Podučavati djecu, podsjećati ih, preusmjeravati ih, nije nimalo lagan posao. Ponekad sam se osjećala kao vila,  ponekad tako nemoćna, a ponekad neprocjenjivo sretna.

Iz dana u dan pisali smo nove uspješne priče o našim životima, našoj školi i učionici.

Prvo desert, pa u školu…

Ne zaboravite napisati zadaću!

Njih dvoje

Tata je još jednom zagrlio jastuk. Tako mu se spavalo to jutro. I svako drugo. On je velika spavalica. Disao je tako spokojno. Zaklanjao rukom lice da se ne probudi brzo, od svjetlosti dana koja je lagano ulazila u njihov stan, u novoj četverokatnici u starom dijelu gradu. Svjež miris proljeća i prva zraka proljetnog Sunca jedva su čekali da uđu u stan. Snijeg se počeo uveliko topiti. Visibabe su ukrašavale, visoka brda, nadomak grada.

Odjednom se trznuo, sjeo i počešao po kosi. Velike karo papuče sa smeđim i krem kockama, dočekale su ga tik do kreveta. Uvukao je desno, pa lijevo stoplao i pospano krenuo do prozora u dnevnoj sobi. Razmaknuvši satenske zavjese ozaren je gledao u čudo. Pa proljeće je već tu. Smjestilo se na njegov prozor, balkon i ulicu. Cvrkut ptičica, dječiji glasovi, užurbani prolaznici svi su podsjećali na divan osjećaj života. Po običaju napravio je pet šest sklekova, brzo se obukao i krenuo po kćer u školu.

Njegova malena Selma ubrzo završava jutarnju smjenu pa će do parka, malo da se poigraju. Taman biće i vrijeme ručku. Njih dvoje žive sami odkako nema mame. Naravno pred školom bio je naj tata. Kad je ugledao Selmu kako mu trči u zagrljaj sa velikom svijetlećom torbom na ramenima, pa medvjedićem u rukama, pa flašicom tuperwear sa strane u džepu torbe, pa vrećicom za tjelesni nakačenom sa druge strane torbe, jedino osmijeh od osam centimetara mogao je krasiti njegovo lijepo lice.

Zagrljaj do neba i stisak ručice, pa u park. U parku su ih čekali stari znanci. Teta Emilija sa dva unuka, Lara i Amila sa hulahopom, Edi sa malim bijelim maltezerom, tobogan, lopta, reketi za badminton, košarice za cvijeće i naravno lastiš za preskakanje. Divni su to dječiji dani ispunjeni igrom i osmijehom. Vrijeme brzo prođe u igri, a poslije parka jedina im je obaveza, osim zadaće i učenja, ručak. Kada su izlazili iz parka odjednom se pojavila lijepa žena, tatina poznanica. Tata stade u čudu. Često su se susretali u marketu za kasom. 

Malo se zbuni, promrmlja nešto što se nije razumjelo, pa onda smjelo reče: “Pošli smo na ručak, voljeli bi da nam se pridružite.” Ali kada imate kćer dani su vam potpuno nepredvidivi i puni ljubavi. Ljubavi koja se ne može usporediti ni sa čim. Selma odmah izvuče ručicu iz njegove i krenu prema restoranu “Zdrave hrane”, gdje su obično ručali svaki dan. A tata kao da je mali dječak. Potpuno se zbunio. Nije znao šta da kaže. Zacrvenio se, pa spetljao, pa zamuckivao i dalje sa željom da postane nevidljiv samo na par minuta. Divna dama je i dalje bila tu. Stojala je i čekala. Ljubav je bila posvuda u zraku. Čulo se neprimjetno kao da kaže:”Pa može, na kratko.” Mrkvica, spanać i riba sve što Selma voli da jede.

Nije ona izbirljiva, ali je vesele lijepe boje na tanjuriću. Ta narandžasta, pa malo zelene, a uz to miris žutog limuna, kao da su njeni obojeni crteži u bloku. I jedan slatkiš za ponijeti. Sve je bilo divno, ali neki nepoznati osjećaj Selmi nije dao mira. Dok bi divna dama tatu gledala Selma bi mu se uvlačila u nježan zagrljaj i za kratko opet nastavljala sa jelom.

Često bi ona pričala o novim igricama, o tome šta je učiteljica rekla, o novim cipelicama njene drugarice, a sve držući njegovu bradu u svojoj ručici da bude sigurna da je gleda u oči. I opet trista čuda i neobičnih priča. I tako dok su ručali u restoran je ušao divan mladić. Nosio je u ruci ključeve od auta i skupocjeni sat na ruci. Sjeo je odmah blizu njih. Dok je naručivao svoju porudžbu imao je nebičnu naviku da se fotografiše svojim najnovijim mobitel aparatom. Sve je to odvlačilo pažnju Dami za Selminim stolom.

Nakon kratkog vremena, ona je odlučila da ih napusti i pređe za susjedni stol, jer joj se naizgled takvo društvo učinilo zanimljivijim i elegantnijim. Selma i njen divni tata su ostali opet sami.Tata je na kratko bio tužan, pomalo razočaran i ljut, ali ga je kćerkin veseo pogled ponovno oraspoložio. I tako oni su nastavili gdje su stali u svojoj neprekidnoj igri i smijehu. A dama? Shvatila je da je načinila veliku pogrešku. I taj divno građeni i mišićavi mladić nije imao ništa zanimljivo za razgovor sem dosadne priče o novcu i mišićima. Nije imao ono što su imali NJIH DVOJE.

Iliustratorica: Merima Ibrišimović

Zdravi, razigrani domaći najpoznatiji medvjedići u bojama, od sada u Vašoj Bueno kutijici.

Poštovani roditelji pridružite se konceptu cjeloživotnog učenja za Vašeg milenijumca. Neformalno obrazovanje, radost istraživanja i učenja na interaktivnim radionicama u MIOS_u, su još jedna divna epizoda u sretnom odrastanju svakog djeteta. Sretno dijete-Zdravo dijete.

0 votes