Labos

IZ DANA U DAN

Podučavati djecu, podsjećati ih, preusmjeravati ih, nije nimalo lagan posao. Ponekad sam se osjećala kao vila,  ponekad tako nemoćna, a ponekad neprocjenjivo sretna.

Iz dana u dan pisali smo nove uspješne priče o našim životima, našoj školi i učionici.

Prvo desert, pa u školu…

Ne zaboravite napisati zadaću!

Labos

U velikom gradu živi dječak Đani. U velikom gradu ima mnogo auta. Ima i taxi žute boje. Đani ima svoj labos. U stvari njegovi roditelji imaju veliki stan u centru velikog grada, ali on je od svoje sobe, s pogledom na istočnu stranu, prema Zelenom parku, sačinio od svih svojih epruveta i teglica, kamera i dronova, pravi mali labos. Poput onog Dexterovog u Cartoonu.

Svako jutro on na skejtbordu odlazi u školu. Voli posmatrati svoju sjenu dok vješto prolazi između auta i nervoznih vozača, koji trube u velikom gradu po cio dan, odlazeći tako u školu. Sretan je dok ga skoro istom brzinom, prate i oblaci iznad grada. Oni su jako jako, bijele boje, puni radosti. U ruci mu je uvijek čaša zelenog smutija, s poklopcem i slamčicom. Veliki ranac ispisan njegovim imenom crnim markerom, nosi uvijek na leđima. Nike patike i kačket okrenut naopako njegov su svakodnevni izgled. Valjda je tako uvijek sretan.

To jutro je bilo jako toplo. Možda i pretoplo. Vozači su mahali iza otvorenih prozora i silno žurili. Vidjela su se lica u autima uplakane djece koja se nisu još ni razbudila, do vrtića. Kućni ljubimci ubrzano su dahtali kroz otvorene prozore automobila. Vozači su čak i razgovarali na mobitelima, suvozači tipkali na iPodima ili androidima. Sve u svemu užurbano jutro.

I niko sem Đanija nije vidio, jer vozači ne obraćaju pažnju na čist zrak, mala sićušna stvorenja koja su izlazila iz auspuha raznih auta. Dosta ružna stvorenja koja čim bi se dočepali asfalta veselili su se pobjedi. Smijali bi se od radosti i trčali na sve strane. Zagađeni vazduh za njih je značio pobjedu. Novi osvojeni teritorij. Da problem bude još zanimljiviji, ta mala čudna stvorenja u svom slavlju, čim bi dotakli jedno drugo postajali su jedno veće toplo čudno stvorenje. I tako su rasli sve do malih crnih oblačića od kojih nisi mogao disati.

A mali crni oblačići su rasli sve do velikih crnih oblaka koji su uskoro prekrili grad. Đani je jedva stigao do škole i vrijeme se već nekoliko puta promijenilo. Od sunčanog jutra pa sve do sivog zagušljivog početka dana. Saobraćaj je bio potpuno zaustavljen. Srebrenasta tečnost u termometru rasla je, više i više.

Djeca i starci počeli su suho kašljati. Kašalj se širio gradom nevjerovatnom brzinom. Ni ljekari baš nisu znali kako pružiti pomoć, jer sirupi nisu baš puno pomagali. Takvo stanje u gradu trajalo je danima.

Đani je svakog dana iz svog labosa kroz otvoren prozor puštao mali dron da snima ulice i zeleni park. Dron je bio nalik maloj loptici kvaflu, zujalici u kvidiču omiljenoj igri Harry Pottera u kojoj je bio ujedno i kapiten. Snimci s drona bili bi uvijek sivi, skoro nevidljive slike su se pojavljivale na displeju. Đani je smišljao i smišljao način kako da riješi problem.

Sve naučene formule iz fizike po glavi je izvrtio, lupkao prstima u labosu po stolu gdje je montirao sve moguće super tečnosti koje je imao na raspolaganju. Uzimao je epruvete i sipao u njih još po neku tečnost. Drvenim štapićima je mućkao dok mu nije sinula najcool ideja. Da, biljke su konačno rješenje! Pa kako se nije sjetio ranije, još s učiteljicom je razgovarao davno prije o tome.

Đani je bio jako dobar u oglašavanju. Još dok je bio mali mama ga je naučila da sve što zna, treba da podijeli. Ima ta opcija i na Fejsu; Share. Uvijek je dijelio znanje. Na malim odmorima je pomagao drugarima kako da tačno riješe zadatke i napišu dobru priču. Način na koji je sakupljao drugare oko sebe da im pomogne upravo je ta njegova supermoć. Ovaj put mu je potreban čist zeleni prah iz šume u kojoj živi njegov djed.

On prekriva svaki zeleni list, miriše na borovinu i svjež šumski zrak. Odmah je uzeo skejt i odvezao se daleko iz grada do djedove šume i velikog polja organske hrane koju djed uzgaja. Djed ga je već i očekivao. On nema mobitel i ne vjeruje u aparate kojima svaki čas moraš puniti baterije, ali zna kad je potreban svom unuku.Čim je čuo šta dječaku treba odmah je donio ogromnu količinu mirisnog hlorofilnog praha. 

Iliustratorica: Merima Ibrišimović

Zdravi, razigrani domaći najpoznatiji medvjedići u bojama, od sada u Vašoj Bueno kutijici.

Poštovani roditelji pridružite se konceptu cjeloživotnog učenja za Vašeg milenijumca. Neformalno obrazovanje, radost istraživanja i učenja na interaktivnim radionicama u MIOS_u, su još jedna divna epizoda u sretnom odrastanju svakog djeteta. Sretno dijete-Zdravo dijete.

Zatim nekoliko miligrama nečega. Da nečega, upravo tako. Izgleda poput tanke niti sedefne svjetlosti  koje moraš pronaći u posebnoj zdjelici ljudskih misli. I to je strogo čuvano. Ministarstvo zdravlja ih strogo čuva. Kad  sve to pomiješa obilkovaće po želji i staviti kao dodatni dio na auspuhe, mobitele, računala, satelitske antene.

Tako da više nije bilo zatopljavanja i malih crnih stvorenja. Nema temperature ni bolesti. Sedefna misao sa mirisom zelenih listova šume se aktivira i sama dozira upotrebu zagađivača, a miris biljaka ispuni cijeli kružni prostor.

I sad je grad opet ispunjen srećom. Parkovi, raskrsnice, škole i vrtići. I ne samo grad, cijela planeta.

Problem je ponekad u sedefnim ljudskim mislima, jer znaju nedostajati. Ponekad postoje, ali bez tog srebrenastog sjaja. Tamne, onako polužive, ali pulsiraju, u obliku divne borbe ljudske savjesti. Ali ipak se pronađu.

0 votes