Kad zaboraviš mobitel

IZ DANA U DAN

Podučavati djecu, podsjećati ih, preusmjeravati ih, nije nimalo lagan posao. Ponekad sam se osjećala kao vila,  ponekad tako nemoćna, a ponekad neprocjenjivo sretna.

Iz dana u dan pisali smo nove uspješne priče o našim životima, našoj školi i učionici.

Prvo desert, pa u školu…

Ne zaboravite napisati zadaću!

Kad zaboraviš mobitel

Kada je izašao iz škole, nakon trećeg sata, po školskom rasporedu, Oliver je začuo plač dječaka iz razreda. Svaki dan dječakov tata dolazi redovno i uvijek na vrijeme po njega. On ima veliki sat na ruci. Uvijek lijepo miriše – miriše na tatu, a to je dovoljno da bi bio dobar tata. Tata koji nikada ne kasni. Tata koji se svim Farukovim drugarima rado nasmiješi. Čak neke i autom poveze ako stanuju u njegovoj blizini, dok napolju kiša pada. I Olivera ponekad pomiluje po kosi.
Oliver uvijek nakon zvona ostaje s učiteljicom, onako da popriča.

On je dječak iz Doma. Ali on ima učiteljicu koju mnogo voli. Zato rado ostaje u učionici. Pokupi svaki papirić s poda, izbriše tablu, pogleda ispod klupa da li je ko šta od njegovih drugara zaboravio, odmah preda učiteljici, a ona ostavi u školski ormar do sutra. Za to vrijeme učiteljica nešto upisuje u veliku školsku knjigu. Dnevnik. I Oliver tada šuti. Šuti da je ne bi zbunio, jer ona mora nešto brojati, valjda časove i jako važno upisivati u prazne rubrike velikih listova, kojih se Oliver ponekad i plašio. Znao je on, da kad ga učiteljica pogleda krupnim očima boje lješnika, u tom trenutku strah i tuga nestaju.

Taj dan, nakon zvona Oliver nije ostao u učionici. I on je istračao s drugarima „kući“. Plač i jecaji u školskom dvorištu podsjetili su ga istog trena na dane, kada je bio još manji i nije išao u školu. Kada je trebao ruku majke da osjeti na svojoj kosi, čekajući prvi san na svojim malim tako nevinim očima. Tako malen šaputao je:“Zar je moguće biti toliko sam?“ Urezao mu se taj osjećaj duboku u dušu.
„Ne plači! Sam si?“
„Tata još nije došao po mene, a ja sam zaboravio mobitel na radnom stolu dok sam pisao zadaću.“
„Ne brini, ja ću te povesti kod mene u Dom.“

Ni Faruk nije znao zašto, ali je krenuo za Oliverom još uvijek plačući i tiho, s vremena na vrijeme, jecajući. Oliver je znao put do Doma jer svaki dan dolazi, ponekad sam ponekad u pratnji odraslih iz porodice. Izašli su iz školskog dvorišta i zaputili se preko ulice kojom vozači voze prilično brzo svoja auta.Te još jednog skretanja udesno, zatim nekoliko koraka pravo i eto ih, u dvorištu neobično velike kuće u kojoj živi mnogo djece. Cijeli put Faruk je slušao Oliverove priče o igrama i igračkama koje dolaze iz jedne zemlje koja se zove Italija, a šalju ih dječji donatori iz te zemlje.Faruk je slušao svaku riječ, znao je ako krene za Oliverom, neće više osjetiti onaj strah od napuštenosti i izgubljenosti u školskom dvorištu.

Sve je bolje nego biti sam. A kad si s Oliverom, onda možeš svašta naučiti, kako se penje na drvo, kako se preskače preko ograde, kako se jede sendvič u dvoje, kako izmisliti novu igre i bez igračke, ili kako se igrati u pijesku, a može i kako se ljuljati dok ti se ne zavrti u glavi, ili još bolje kako se ne plašiti kad si sam.

Klackalice, ljulje, tobogani, plastične kule i dvorci bili su prepuni djece. Svi su bili nasmijani. Nije bilo uplašenih zbog uprljane odjeće. Nijedno dijete ni sjedilo, svi su se igrali i dozivali jedni druge. Faruk je osjetio sreću u stomaku, koja se penjala sve do srca u kojem je Strah ustupio mjesto Sreći.

On nije imao ni brata ni sestru. Bio je sam. Imao je skoro sve igračke iz Turbo Limača i One 2Play-a, al’ drugo je to kad se igraš s djecom, a drugo kad si sam u dječjoj sobi u kojoj samo ponekad, medo zna šapnuti ponešto zanimljivo, ako nemaš noću sna. Oliver i Faruk su odmah bacili školske torbe na zelenu travu, tako jako se zaljuljali da je izgledalo kao da su u svemirskoj letjelici. Letjeli su do neba. Radost dječje igre samo je prekidala škripa čeličnih cijevi i nepodmazanih lanaca na ljulji. Osmijeh nije silazio s lica dječaka. Druga djeca su ih gledala. Bili su i oni radosni zbog dolaska školskog druga.

Oliver je želio sve pokazati Faruku. Sobu njegove porodice, sve igračke, čak i fudbalsku kožnu loptu. Sve sitnice koje je dugo vremena skrivao od svih, u jednoj staroj limenoj kutijici pod njegovim krevetom. Jako uzbuđen počeo je da pretura, kao da u njoj može pronaći sredstvo za uklanjanje tuge. Bilo je tu starih ključeva, čudnih nevažećih elektronskih kartica, pokoji kliker, nekoliko pokvarenih tehničkih olovaka, maleni autići s ponekim nedostatkom u fazonu nedostaje sjedište, ili jedan točak ili su vrata polomljena. Bilo je i drvenih štapića s izlizanih lizalica i sladoleda, jedan isparani CD i puno puno raznobojnih kamenčića. Faruk je u čudu gledao. Pitao se kakao li se Oliver igra sa svim ovim čudima, šta mu ona opšte znače. Oliver kao da je razumio taj čudni nečujni govor, govor srca, pa samo slegnu ramenima dok je svoje tajno blago preturao po ručicama. Nježno izusti:“Ovo je moje tajno skriveno blago. Ne igram se s tim, ali se mijenjam s djecom za druge sitnice. Jedan štapić za jedan kliker.“ Nasmijao se kao što se nevino djeca smiju kad misle da ih niko ne može otkriti u njihovoj nakani da promijene svijet.

Iliustratorica: Merima Ibrišimović

U Oliveru sam sabrala nekoliko stvarnih ličnosti. Inspirisana Prustovim umnožavanjem ličnosti, „biće s bezbroj lica“, duboko sam uvjerena da se ljudska bića, nikad ne otkrivaju u jednom pogledu, u jednom trenutku postojanja, već da svakog od nas sačinjava mnoštvo ličnosti, među kojima su često najznačajnije one koje su najmanje vidljive.

Zdravi, razigrani domaći najpoznatiji medvjedići u bojama, od sada u Vašoj Bueno kutijici.

Poštovani roditelji pridružite se konceptu cjeloživotnog učenja za Vašeg milenijumca. Neformalno obrazovanje, radost istraživanja i učenja na interaktivnim radionicama u MIOS_u, su još jedna divna epizoda u sretnom odrastanju svakog djeteta. Sretno dijete-Zdravo dijete.

Na vratima se odnekud odjednom pojavio vaspitač Momo.
„Koga si nam Olivere pozvao u goste?“
„Nisam ga pozvao. Njegov tata nije došao na vrijeme po njega. Faruk je plakao i ja sam mu rekao da pođe sa mnom.“
Momo je prišao Faruku, nježno ga zagrlio i sjeo kraj njega. „Tvoj tata ne zna da si ovdje?“
„Ne,“ reče Faruk tužnog lica. „Ja sam zaboravio mobitel, a kad se nastava završila, njega nije bio u dvorištu.“

„Onda moramo skupa do dvorišta da vidimo da li je sad stigao,“ reče vaspitač.
Dječaci brzo ustadoše, Faruk još jednom baci pogled na stvari u dječjoj sobi u kojoj je svaka igračka bila najveći dječji prijatelj, pruži Momi ruku i krenuše.
U dvorištu su čekali sivo nebo puno kiše da počne da pada, zabrinuti tata koji je još uvijek pokušavao da pozove Faruka na mobilni, uplakana mama, raspričani policajac koji je pažljivo slušao zabrinute roditelje i koji je vjerovao da je dječak tu negdje u blizini s drugarima u igri, i mnogo djece na sportskom terenu, koji su igrali košarku.

Čim ih je ugledao, Faruk im je potrčao u zagrljaj. Jako je želio da osjeti tatin miris i mamine nježne ruke kako ga grle. Oliver i vaspitač su usporili korak. Pustili su ga da im otrči u susret. Samo što je sad Oliver skočio u zagrljaj Momi čije su obje ruke bile slobodne samo za njega.

Kap po kap počele su se kapljice spuštati na Oliverovo lice. Farukov tata ostavio je mobitel u džep i zagrlio svog sina. Po ko zna koji put mu je počeo govoriti da se mobitel ne smije zaboravljati. I da nikud ne ide ako on zakasni, zbog gužve u saobraćaju. Mama više nije ništa čula sem Farukov glasić. Pa zar je i trebala? Policajac je zatvorio svoju bilježnicu u koju je precizno unio sve podatke o dječaku koji se ne javlja na mobitel. Čula su se samo radoznala Farukova pitanja, da li mu je mama kupila sličice za novi album, da li je vidjela poruku koju je napisao samo za nju na kuhinjskom zidu… Djeca s igrališta su još igrala utakmicu. Samo su Oliver i vaspitač sve mirno promatrali. Tata im je odjednom prišao kao da ih je tek tad opazio. Pružio je ruku Momi i zahvalio se. Pomilovao je Olivera po kosi kako je to ponekad znao činiti. Nijemo su se sva trojica gledala. Tata je ponudio da ih autom odveze do Doma. Oliver je to silno želio, ali Momo nije imao vremena za takve stvari. Puno djece u Domu ga čeka, a i bliže je pješice. Pozdravili su se i otišli. Oliver sad već pomalo tužnog koraka. Za njega se završio neobičan dan. Sada je sve opet po starom.
Faruk je sretnog i laganog koraka. A i strah je nestao. Sigurno ga je kiša izbrisala.

I tako su dani prolazili, a braća su bivala svakim danom sve bolja i bolja, a mama sretnija i zahvalnija.

1 vote