Biblioteka

IZ DANA U DAN

Podučavati djecu, podsjećati ih, preusmjeravati ih, nije nimalo lagan posao. Ponekad sam se osjećala kao vila,  ponekad tako nemoćna, a ponekad neprocjenjivo sretna.

Iz dana u dan pisali smo nove uspješne priče o našim životima, našoj školi i učionici.

Prvo desert, pa u školu…

Ne zaboravite napisati zadaću!

Biblioteka

Defne ne voli čitati. Ne voli ni kada njeni roditelji čitaju. Ne voli ništa što je odvaja od njene igre i malenog svilenog mačka. Knjige je nerviraju. Ni ona ne zna zašto. Ne govore, nemaju glas, ne čuje ih.

Jednog dana ipak odluči da ode u gradsku biblioteku. I mačak Eliot pođe za njom. Ušli su u veliku zgradu, u blizini velikog gradskog zelenog parka. Vrata su nekako čudno zaškripala. Eliot se uplaši. Krenuše uglačanim stepenicama na sprat gdje su bile smještene knjige za djecu. Dnevno svijetlo ulazilo je s juga, kroz prozore koji su se u pravilnim razmacima poredali cijelom dužinom dvorane s knjigama. Kroz prozor je dopirao cvrkut ptica.

Za velikim stolom sa zelenim abažurom sjedila je bibliotekarka koja im se čudno osmjehnu. Djevojčica s mačkom priđe njenom stolu i zagleda se u njene neobične naočale. Tek je stigla reći:“Dobar …“, ali te naočale na bibliotekarkinom nosu malo se pomjeriše i ona kihnu da je dvorana za čitanje odjeknula tako jako, da je Eliot silno uplašen počeo da se penje na police s knjigama, gdje su bili uredno posloženi svi lektirni naslovi, da ih grebe, da ide prema vrhu polica mašući velikim srebrenim repom. Defna se uplaši. Poče u panici da ga doziva i moli da se spusti, jer bez njega je ona nesigurna. On je njen mekani zagrljaj dobrote, šapa za pet. On je njen cijeli svijet.

U istom trenu, odluči da se popne na vrh police kako bi ga spasila. Polako i sigurno poče se penjati.Oko njih skupili su se skori svi čitaoci i posjetioci s dječjeg odjeljenja. U prvom redu bila je bibliotekarka s maramicom u ruci i neobičnim naočalama na nosu. Defne pokuša da ne dodirne niti jednu knjigu. Pažnju joj privuče neki čudan šum u trenu kad je trebala dodirnuti posljednju policu i uhvatiti Eliota.

Kao da jedna knjiga zijevnu. O Bože nije moguće. Zastade, oslušnu oprezno, neki još čudniji šum dopirao je iz druge knjige, kao neko kašljucanje. Kakve priče kriju ove knjige? -pitala se. Šta li su sve proživjele? S kakvim su se ljudima susretale? Kako su se prema njima odnosili? Dok se desnom rukom čvrsto držala za policu, lijevom rukom umjesto da uhvati Eliota dodirnu korice knjige, jedne od sedam u nizu na kojoj je pisalo J.K. Rowling. OMG jedna književnica, razveseli se, u carstvu muških pisaca koji su kao kakvi osvajači zaposjeli police biblioteke. Glasovi su sad bili jasniji.

Čula ih je kako razgovaraju. Jedan dječak je dozivao Harry Pottera. Nije znao kako da postane nevidljiv u dječjem sirotištu nedaleko od Londona, gdje je dospio još kao jako mali. U dogovoru s drugom djecom zatražio je još malo kaše jer je bio jako gladan ali tad je nastala velika nevolja za njega. Da bi izbjegao surove batine želio je biti nevidljiv. Harry je bio u dnevnom boravku čitajući sve o novim sastojcima za novu čaroliju. Hermiona mu dade znak, ali u tom trenu Eliot skoči na pod i knjige jedna za drugom su padale, padale i padale, sve do posljednje s police. Nije to bio samo pad knjiga i mačka, ne nikako. Svi likovi iz knjiga bili su na podu.

Na podu je bila i Defna. Ovaj put malo drugačija. Ona nije znala da je na podu. Ona je bila na potpuno drugom mjestu, na otoku snova, gdje vrijeme u pričama iz knjiga protiče drugačije nego u stvarnom životu. Potpuno uronila u svijet svih svojih osjetila susrela se s Babilonskom bibliotekom. Nešto poput L.I.R. (Livere in Room). Jedan hologram, nevidljiva kabina i bezbroj djelića knjiga bili su oko nje. Hermiona i Harry su spremali paket za Olivera Twista u kojem je Nevidljivi ogrtač. Slušala je razgovor Alise i bijelog zeca, Alice: „How long is forever“? White Rabbit: „Something just one second“. Likovi su pričali na jeziku samog pisca. Odjednom ugleda i zabrinutog Oca s kišobranom, „Od kud on tu“?-pomisli.

Pažnju joj skrenu iskreno pokajanje drvenog lutka Pinokia. Koliko je bilo jako i iskreno, silnom brzinom se pretvarao u divnog pravog dječaka. A Pipi je šetala između polica i čekala Merjem svoju staru drugaricu, koja svaki vikend čita sama njene avanture, da je povede u svoj dom. Osim što su crvenokose imaju one, mnogo toga zajedničkog. Na jednom ugleda i Robinzona Krusoa. Silno je želio da se vrati svom domu bez obzira koliko je bilo lijepo na otoku.

„Knjige govore, – je li moguće? „ Pa ja ih čujem. Mogu osjetiti likove, njihove radosti i strahove. Mogu im možda i pomoći. Dovesti u svoj dom. Družiti se s njima. Mogu im i pročitati stranice svog dnevnika.“ Defne odluči da Eliota upozna sa slavnim Mačkom u čizmama sigurna, da će mu se on dopasti. Djelići svijeta knjiga bili su ispred nje. Pa da, sada sasvim sigurna pomisli, bi bilo super dovesti Sofiju i njen svijet, u njeno Skrovište. To je njeno super tajno mjesto. U njega dolazi samo kada je ljuta, strašno neraspoložena ili veoma srećna. Danas je bila samo zbunjena.

Taman da s Sofijom razgovara o historiji filozofije. Defne poče da razmišlja o svom predhodnom, dosadnom životu nepovinovanju roditeljima kada je u pitanju čitanje i pitala se da li to ime veze s njenim boravkom na otoku snova.

Prvi mrak je stigao na prozore biblioteke. Stigli su i Defnini roditelji, već zabrinuti. Nisu mogli vjerovati kada su vidjeli koliko je knjiga izdvojila da ponese kući. Bili su jako sretni. Istini za volju i Eliot je bio sretan, jer se Defne konačno vratila s otoka snova. Eliot je s lakoćom preskočio preostale knjige s poda i smjestio se u njen topli zagrljaj. Jedan živi mačak, živ živcat, od vrha bijelih brkova pa sve do sivog gipkog kitnjastog repa. On je isto bio na otoku snova, ali toga sigurno nije bio svjestan na isti način kao Defne.

Bibliotekarka naravno zbunjena kihnu još jednom jako sretna, jer je knjige skupa s ostalim čitateljima s odjela vratila sve na police i to po abecednom redu. Ona uvijek zna namirisati čudne pojave i zbivanja.

Iliustratorica: Merima Ibrišimović

Zdravi, razigrani domaći najpoznatiji medvjedići u bojama, od sada u Vašoj Bueno kutijici.

Poštovani roditelji pridružite se konceptu cjeloživotnog učenja za Vašeg milenijumca. Neformalno obrazovanje, radost istraživanja i učenja na interaktivnim radionicama u MIOS_u, su još jedna divna epizoda u sretnom odrastanju svakog djeteta. Sretno dijete-Zdravo dijete.

0 votes