info@esmavamprica.com +387 61 730 999

Zlatka

April 12, 2016
No Comments

Zlatka

ZLATKA

Septembar je došao u grad, u sve gradske parkove. Čak je stigao i u školu i školsko dvorište. Zajedno s njim stigla su i djeca u školske klupe. Učiteljica ih je posmatrala s mnogo ljubavi. Za nju, su oni sad, bili već odrasli. Pa, drugi su razred!
Ali, još je neko stigao…… na vratima učionice stajala je djevojčica. Nije imala kikice a ni mašnu u kosi. Nije imala lakovane cipelice. Niti roze jaknu. Nije imala ni školsku torbu. Nije imala igračku u ruci. Imala je samo jedan veliki dječiji osmjeh i smeđu loknavu dugu kosu.
Mama ju je držala za ruku, dok je pedagoginja objašnjavala učiteljici da je stigla nova učenica i da će od danas biti u njenom odjelu. Učiteljica je takođe bila radosna. Pomilovala je djevojčicu po kosi, nešto je pitala i pokazala joj mjesto gdje će sjediti. Djevojčica se zvala Zlatka. Učiteljica ju je prestavila djeci u razredu.
Uvijek radosna, nikada tužna. Uvijek u društvu, nikada sama. Za sve u razredu ona je bila zanimljiva jer je uvijek znala biti samo dijete. I imala je sve na sebi dječije. Nikada ništa od odraslih. Njenu kosu milovao je vjetar svakog dana. Mirisala je uvijek na polja ljubičice. Ništa na njoj nije bilo oštro, čak ni kragna na košuljici. I ona je bila zaobljena, sa dva – tri izvezena cvjetića. Džepovi na bež kaputu bili su okrugli, takođe sa sitnim obrubom, boje pudinga od jagoda, i u njih je mogla stati samo Zlatkina mala ručica. Uvijek je nosila nježne pamučne majice na kojima su bili iscrtani likovi iz crtića, ili prosto samo poneko roza srce.
Sve zadatke je radila marljivo i savjesno. Jeste da je ponekad bila malo i brzopleta, al takva je. Znala je učiteljica i nju izkritikovati. Ali i tad bi Zlatka se ponašala samo kao dijete. Nije je bilo strah šta će reći mama ili tata. Brinula se šta će pomisliti učiteljica. I tad bi krenule niz lice njenje djetinje iskrene suze. A kad bi vidjela da je pretjerala, pomislila bi kao i Alisa u zemlji čuda – Bolje da nisam plakala, sad u ovom jezeru svojih suza moram plivati. To je zaista čudno kako sam ja mala. I odmah bi uzela olovku u ruku i ispravljala svje greške, koje je napravila, jer je žurila. Jer je želila pokazati učiteljici da je najbrža kao i njena dječija mašta.
Dino je preslikavao uvijek sporo sa školske ploče, a prilično sporije kada treba uraditi samostalno poneki zadatak, al on je zano da će Zlatka biti tu nekako uvijek uz njega, da mu pomogne da dovrši u svoju bilježnicu sve što bi učiteljica tražila. Stala bi iznad Dine i tiho mu diktirala, ponekad hrabrila, odbrojavala kuglice na računaljci svojim malim prstima koji su spretno prebacivali desetica i dodavali jedinice, dok bi Dino pozorno pratio je i slušao, a onda ponosno zamolio učiteljicu da upiše svoj komentar. Ona nije želila da iko u razredu ne dovrši svoj zadatak, na vrijeme. Na satu muzičke kulture Zlatka je uvijek znala sve pjesme pjevati. I niko to nije znao bolje od nje. Ona i Lamija su se sprijateljile. Smislile su i zajedničke plesove uz pojedine pjesme. Čak su napravile i narukvice od ukrasnih kamenčića za vječno drugarstvo i poklonile jedna drugoj. Narukvice su bile potpuno iste. Iste boje kamenčića, ista veličina, isti broj karika.Zlatka nikada nije za odmor jela sendviče. Ona je imala posebni limeni koferčić u kojem bi uvijek imala zrelih crvenih trešanja, ili poneku sočnu jagodu. Zimi bi tu bilo kivija il mirisnih nasjeckanih jabuka. A što je najčudnije ona je nekada znala u tom koferčiću sa divnom malom ručkom ponijeti i kolače. Zamislite kolače koje je sama pravila. Možda malo uz pomoć mame, al neka to bude naša tajna.

Kolači su bili uvijek opet samo dječiji, nikako za odrasle, jer je recepte za kolače pronalazila u dječijim časopisima. Rado je sve dijelila sa drugarima.
U školskom dvorištu, za vrijeme odmora, djeca su se često igrala žmire. Svi su pokušavali da se skruju što bolje. Neka djeca su se čak predobro znala skriti, da čak i dok si se svi skupili oko pika neke je bilo teško pronaći. Jedino je Zlatku bila najlakše pronaći. Jedino je ona shvatala smisao igre – Pustiti da te pronađu, jer voliš da te neko traži. I tek tad igra traje. Tad se čuje neobuzdani dječiji smijeh. Tad su svi sretni jer svi pobjeđuju. Nema tišne i napetosti. Nema zaboravljenih skrivača koji se boje da budu otkriveni. Pik za sve nas!
Na satu tjelesnog odgoja učiteljica je često s djecom igrala igre Lovac, baka i vuk. Sva djeca su to mnogo voljela. Svi su voljeli biti u jednoj od navedenih skupina. I svi su trčali i više se nije znalo ko ide gdje. Prava svrha igre je da baka lovi vuka, a vuk zeca. I uz to da sve pravi buka, da svi trče i jure i pobjeđuju. Na učiteljicin znak svi otrčali i pokazali šta su, ko koga lovi. Samo je Zlatka još stojala sama. Prišla je učiteljici i upitala:
A gdje stoje vile Zvončice?
Gdje stoje vile Zvončice? – duga pauza. Učiteljica je ostala u čudu.
Da. Ja sam jedna , od njih.
Učiteljica je pokazala da stane kraj nje. Bar je poznavala jednu pravu vilu. Držala ju je za ruku.
Na izletu bi uvijek imala malu slatku dekicu prepuno dječijih boja. I svako od drugara bi imao mjesta na toj dekici. Nevjerovatno, ali je stavrno tako…. Nikada nikom nije bilo tijesno i neudobno dok su se igrali društvenih igrica, mijenjali karte, jeli male slatke zalogaje užine na sportskom danu, iz malenih porculanskih dječijih sudića. Djevojčice bi češljale lutkice i izmišljale im nove frizure. Djeca su imala ponekad osjećaj da lete na čarobnom ćilimu iztkanom u mašti, što preljeće kroz sve igre, kroz sve svjetove i kroz sve dječije snove. Zlatkina dekica je bila istkana od bajki, od školjki, od pijeska od oblaka i trave, od snova i jave….bila je dječija.
S roditeljima vikendom često je odlazila neni u Gračanicu. Tamo u njenom dvorištu imala je mačka Larija. Igrajući se s njim ruke su joj bile toliko prepune tragova oštrih kandži. Sa malom roza kamerom slikala je svaki mačkov pokret i kad bi bila pomalo tužna i sjetna na preklopu ekrana bi ga samo nijemo gledala i ponekad nježnom malom ručicom pomilovala. Sve djevojčice bi kradom posmatrale šta to ona radi. A onda bi brzo sve spakovala da niko ne vidi i sve drage sličice ostavila u mali džep. Imala je želju pokloniti mačku čizme. Čitala je jednu bajku u kojoj mačak ima crvene čizme. Pa zašto baš takve? – pitala se. Ona je uvjerena da bi mu i narandžaste dobro stojale.
I na kraju ….
Došao je i kraj školske godine. Zlatka je rekla da su joj roditelji rekli da će slijedeće godine ići u drugu školu. Opet se moraju preseliti. Plakala je. Suze su bile i u očima svih drugara. Plakala je i učiteljica.

Svaki čovjek koji prođe kroz određenu prostoriju nesvjesno će u njoj nešto ostaviti, nešto drugo će ponijeti sa sobom. To nešto se uglavnom ne vidi, ne čuje i ne može se izmjeriti. Ali se na to može računati.
Zlatka će novu bajku odnijeti, u drugu školu. Na licu će joj biti osmjesi drugara, s kojima se igrala cijelu godinu. Djeca u razredu čitaće Zlatkinu bajku koju im je ostavila da je ne zaborave.