info@esmavamprica.com +387 61 730 999

U parku

April 12, 2016
No Comments

U parku

Kada je Sarah stigla, vec tad, u parku, nije bilo nikoga.
Još uvijek je bilo, vremena za igru, dok ne pocne vecera.
Sjela je zamisljena, dok je svojim prsticima počela da tapka po koljenima.
Bilo joj je na neki nacin i zabavno, pa ne mora paziti na mališane, koje roditelji uvijek dovedu ispred ljuljačke.
Sara se popela na tobogan. Bila je u crvenim čarapicama sa šeširom od zutog mohera, ispod kojeg su skakutale crne nestasne loknice. Bros koji joj je mama poklonila za njen sesti rodjendan krasio je njen rucno pleteni bijeli dzemper. Cesto bi ga gubila jer bi dzemper oblacila naopako i tada bi satima trazila svoj bros po vrtu ili parku. Maja, njena drugarica bi nakon dugog trazenja, vidjela da je bros na dzemperu Sarinih ledja. Tako je to kada si mali. Obuces naopako i pocne trazenje izgubljenih stvari. U tili cas skliznula je dolje, ispunjena srecom, tako brzo da je pala u pijesak i od radosti sto je na polju ostala je ležati na leđima, gledajuci u nebo puno ljubicastih oblacica. Kada je dohvatila svoj sesiric, ustala je i vidjela plišanog psa pored sebe. To je bio umiljat sivi pas, koje ju je grlio pogledom. Njegova vrela njuskica je ispustala vreli radosni dah srece prema Sari. Dva crna uha visila su naglavačke. Repicem je mahao tako brzo da leptiric koji je zelio sletjelti na njega nije uspio. Njezno ga je uzela u narucje i ponijela prema biciklu. Mjesta u kosarici je bilo za psica. Igra u parku je prestala za Saru, pa pronasla je novog prijatelja. Vodi ga u svoj dom. Tako je ponosna.
Prvo sto je mama upitala cim je stigla bilo je:“ Odakle ti taj pas?“
„Iz parka“ – rece Sarah.
„Zar ne mislis Sarah da bi trebala odmah da ga vratis u park?“ rece majka.
„Ali mama on je mene pronasao.“ – rekla je Sarah.
„Mozda, ali psic ne zna reci ciji je.“ dodade mama.
„Volim ovog psa.“ – prosaputa Sarah.

Vec je bilo vrijeme za veceru. Clanovi porodice su se poceli skupljati u blagovaonici. Svako je imao svoju stolicu na kojoj je uz redovne obroke lagano odrastao, sazrijevao i ucio od zivota najljepse lekcije. Dok su se redala jela na stolu, Sarin brat, rece: „Glupo je da ga dovodis za sto, jos ne znas ko je vlasnik psa i da li je cist da bi jeo s nama za stolom.“

„Sarah, pas ne moze u kuhinju.“ – zacuo se majcin glas.
Najbolje rijesenje je da tiho odu do Sarine sobe. Popece se stepenicama lagano i usunjati se u sobu – pomisli Sarah. Uze psica i zurno na prsticima krenu u svoj svijet zelja i maste. Tamo je znala svaku ulicu napamet.
Jednom rukom je otvarala vrata sobe a drugom psica cuvala ispod miske. Pozorno ga je posmatrala dok ga je spustala na bijelu drvenu stolicu.
„Sarah,“ zacuo se majcin glas iz kuhinje, „Da li si zaboravila, tvoja reda danas da posusis oprano sudje.“
„Nisam zaboravila, ali se, mama ne osjecam dobro.“ – odgovori Sarah.
Odmah su se zaculi majcini koraci na stepenicama. Cim je usla u sobu njezno je pogledala plisanog psica na stolici. Sjela je na Sarin krevet, zagrlila je i nista joj nije rekla. Sutjele su zajedno.
Dugo se Sara nije osjecala tako sigurno i zasticeno kao tad.
„Majko, ja ne zelim zadrzati psica.“ – rekla je.
„Pa, prvo sacekaj jutro.“ – sapnula joj je mama.
Cim je ustala, zgrabila je svoju odjecu, obukla se i sa komadicem vrelog peciva otisla je u park. Osvrnula se nekoliko puta da neka djevojcia ili djecak ne traze svog ljubimca oko parkovskih klupa i ljulja. Ugledala je jednu tuznu djevojcicu preko puta velikog drveta. Stajala je i bila uplakana.
„Zdravao, ja sam Sarah.“ „Kako se ti zoves?“
„Ana“ tiho rece djevojcica dok je maminu ruku stezala od straha i placa.
Sarah tek tad primjeti da je uz djevojcicu stajala i zena, njena majka.
„Podji samnom“- zamoli je Sarah.
Ana je vjerovala prijateljskom glasu male djevojcice koju je srela prvu put tog jutra, tu u parku.
„Sta mi zelis pokazati?“ – upita je Ana.
Edgar plisani psic je vec cuo Anin glas. Trcao im je u susret izkocivsi iz kosare na biciklu.
Uskocio je u veliki zagrljaj dobrodoslice malih ruku dvije djevojcice.