info@esmavamprica.com +387 61 730 999

Prvi dan u dedinoj školi

April 29, 2016
No Comments

Prvi dan u dedinoj školi

Dedo je sklapao posljedni drveni djelić, stare makete jedrilice iz njegove mladosti, sa bijelim jarbolima kada se Hana pojavila na vratima njegove vikendice, na rozom romobilu. Bila je sva usplahirena kao i uvijek dok je jurila u krug ispred djeda, zbunjujući ga, dok je on razmišljao gdje da uklopi taj djelić koji još nedostaje. Gledao je u stari album, pa u Hanu, pa opet u stari album dok ga Hana nije podsjetila da će za dva dana krenuti njihova prva ljetnja škola i da je korisnije da za nju napravi malu klupicu i stolac od drveta, nego što sklapa stari jedrenjek. Na brzinu mahnu dedi i ode se igrati u susret vedrom danu.Naravno čim je Hana ugledala šta djed radi odmah je krenula i ona u avanturu.
„Pa u pravu je“, počeša se djed sad po sijedoj kosi i poče prevrtati svoj album uspomena. Na petoj stranici, pogled mu se zadrža na fotografiji kad je bio prvi razred. On u klupi sa drugarom, slični po mnogo čemu, a iza njih njegova supruga Eva sa bijelim mašnicama u kosi i najljepšim osmijehom na cijelom svijetu.
Dedo porumeni od sjećanja, ali prenu se odmah i sreću upotpuni laganim odlaskom po alat za izradu školske klupice za njegovu unuku, koja po svemu sliči svojoj bakici. Odmah se baci na rad. Izmjeri daskice, prereza dužine, izhobla kosine i neravnine, rukom obrisa znoj sa čela dok je uklapao i posljednji vijak da sve spoji, i u tom času pojavi se i prvi mrak na polju.
On se osvrnu oko sebe, „Pa i nisam napravio neki nered“. Iako je soba bila u darmaru ne bi se reklo da je ta prostorija neudobna. Bilo je tu mekih stolica, i hoklica, knjiga, kutija od čokolade i debeljuškastih jastučića. Bilo je i po podu ostatka od rezanja drveta, po koja kap od farbanja stolića u zelenu boju, razbacanog alata na sve strane, ali zna on da će sve to brzo pospremiti samo da svane jutro. Ali i njega brzo savlada umor te djed zaspa u dnevnoj sobi naslonjen na radni sto.
Probudilo ga je prvo junsko sunce i Hanini hitri koraci. Ona je već stigla i da ode do vrta da nabere buket gladiola, da se počešlja i obuče novu haljinicu. Čim je ugledala svoju, sad već napravljenu klupu sa radnom površinom, baci djedu cvijeće u krilo, odleti odmah do nje i poče da lupka, tapka, zaviruje ispod, sjeda na nju, otvara zatvara fioke za olovke i bojice. Dohvativši naslon klupe prope se na prstiće i pokuša da se prebaci s druge strane, ali se naglo zaustavi te sjede mirno u klupu, otvori novu roza torbu i poče da traži svesku i olovku.
Dedo uze naočare i otpoče čas. Prvo je zazvonio zvoncetom u znak da je čas počeo, laganim korakom otišao do table i započeo red kosih crta. Tankih lijepih kosih crta. Sve jedna do druge ispravnog i jednakog razmaka, poredanih u redove.

Ne samo da je ispisala jednu kosu liniju na listu, već njih tri, pa opet na drugom listu dvije, na trećem jednu, pa sve ispočetka dok nije sve listove istrošila za po jednu dvije ili tri kose linije u jednom kosom redu. Toliko joj je zadatak bio zanimljiv i toliko se zanijela pišući da je ustala pa sjela, pa opet ustala popela se na klupu pa sišla pa opet na koljenima dovršila kose linije i po koricama sprijeda i straga po jednu da se zna. To bi se nastavilo po cijelom namještaju u Haninom zanosu, da djed nije došao do nje i zamolio je da nastavi pisati na tabli bijelom kredom. A tek tad njenom oduševljenju nije bilo kraja. Otrčala je, popela se na stolicu i sa kredom u ruci ispisala za nepunu minutu cijelu tablu i još uz to nacrtala i djeda, na sredini zelenog prostora uokvirenog kosim linijama. Dedo je bio nasmijan i sretan i jednom rukom je zazvonio za kraj aktivnosti. Hana se vratila na svoje mjesto i nestrpljivo čekala svoj drugi zadatak u stilu lupkanja, tapkanja i svake vrste ometanja djedove pažnje.
Uz kratak predah djed je nastavio sa matematičkim zadatkom. Dvije jabuke plus jedna, ali dok se djed okrenuo da zapiše na tabli, Hana je jednu jabuku u tren oka pojela. Hm, sad je već djed zazvonio i za kraj druge aktivnosti, nekako bio je malo umoran te i on pojede preostalu sočnu jabuku.
Hana je odmah u nedostatku dedinih školskih aktivnosti počela praviti papirne avione i bacati ih po sobi, skakati, tapkati, lupkati, te se djedu od jedne Hane pričini njih pet-šest. Sve su se vrtile u istom krugu, bacale avione, i skakutale. Dedo sad zazvoni što je jače mogao. Sve Hane se skupiše opet u samo jednu te nastade prividna tišina.
E sad dedo uze veliku knjigu, otvori korice i poče čitati.
Hana je bila tiha. Samo je gledala djeda i nije znala odmah šta da ga pita. Pomalo je bila iznenađena. Pa nije valjda ovako dosadno u pravoj školi.
Hana skupi hrabrosti i prekide tišinu:“Dedo šta to imaš u rukama?“
„Knjigu“ – reče djed.
„A možeš li je skrolati?“
„Ne, nema potrebe, tu imaju stranice.“- izusti dedo zamišljeno.
„Gdje ti je miš?“-upita Hana.
„To je knjiga, ona se lista“.
„A imaš li Wi-Fi?“ opet će Hana.
„Ne, to je knjiga.“
„Znači ne trebaš password?“
„Ne, to je knjiga“- reče ponosno dedo i nekako još snažnije zadrža knjigu u rukama.
I tako prolazio je sat za satom, a Hana i dedo su listali i čitali knjigu. Hana je pažljivo gledala u slike, a dedo čitao na sav glas.
Već je počeo da pada i prvi mrak, a njih dvoje su čitali list za listom i knjigu za knjigom.
Bio je to njihov prvi školski dan. Dan za pamćenje po mnogo čemu.