info@esmavamprica.com +387 61 730 999

Pekar

April 13, 2016
No Comments

Pekar

Pekar Adam je svako jutro ustajao rano, jako rano. Prije Sunca, i iz tople postelje žurio je u pekaru na ćošku zgrade. Svako jutro njegovi koraci kao meki uštipci  hitali su, da što prije, za djecu iz obilžnje škole, ispeku vrele kiflice sa susamom i vrele krofnice sa karamelom. Njegove zemičaste šake su nježno otključavale vrata pekare, potpaljivale vrelu vatru, raspirivale žar da tijesto zamiriše sve  i do najudaljenije ulice, gdje su se djeca, već užurbano spremala, za polazak na nastavu. Prije ulaska u školu, svratili bi kod Adama i odmah prije zvona smazali mirisnu krofnu s vanilom.

Pekar je bio vrijedan i sretan, sve dok jednog dana, nije shvatio da ima skrivenu želju.

Ona ga je počela stezati oko grla, usporavati njegove nježne i brze dodire ruku sa snenim  vazdušastim tijestom. Ponekad bi mu zaustavljala dah i nanovo brzo neujednačeno vraćala uzdisaj. Pa njegova skrivena želja je tako prosta stvar. Sva djeca nisu imala dovoljno novca za tako mirisne vrele delicije iz njegovih ruku. Duša ga je boljela.  Svakim danom bivao je tužniji. A i kiflice su disale zajedno s njim, pa bi poneka bila i mala i tužna, a poneka nadošla i  ne tako meka, jer je osjećala njegovu bol.

Ipak, jedno jutro, odlučio je, dijeliće ukusne karamele i vanile u krofnama za džaba. Neće pitati nikoga za dozvolu. Samo tek tako da može da radi, da može i dalje biti sretni pekar, na ćošku zgrade.

Samo onako da vidi osmijeh i taj radosni dječiji trk do škole, da se ne zakasni, dok šećer u prahu, miriše na bradi ili podsjeća na prve brčiće. Djeca su presretna, još sretnija, dolazali i kupovali i dobivali na poklon mirisne vrele ušećerene čarolije njegovih ruku.

Ipak njegova dobrota nije mogla dugo potrajati. Za njegovu odluku pobrinuo se veliki gazda. Njemu je novca bilo manje, a brašna i šećera još manje. A djece? E njih je bilo previše. Šta sad tu nije u redu?

Rekao je pekaru Adamu da odmah zaustavi prodaju i da vide šta će i kako će dalje. Pekar Adam je bio tih dana, jako tužan. Nije znao kako da živi bez veselih lica slatkih mališana. Razmišljao je i razmišljao. Šetao po sobi svog stana gore dolje. Češkao se po glavi i onda shvatio. Pa mora imati istomišljenika u svojoj ideji. Da to je velika stvar. Imati nekoga ko misli kao ti. To je najveći uspjeh.

Odmah je uzeo kaput i izašao iz stana do pekare velikog gazde. Njih dvojica su pričali i pričali i opet pričali i opet… zaista nećete vjerovati postali su istomišljenici. Da pa to je sreća u dvoje. To je svijet malih radosti koje donose najveći uspjeh. Odlučili su da će jedan dan u sedmici dijeliti vrela peciva djeci bez novca. I tako će biti opet veselja u pekari na ćošku zgrade i tako će vrijedne ruke Adamove opet moći raditi, sve male radosti koje ispunjavaju srce vrijednog pekara. A kada dođe vikend provodiće ga u sreći i veselju, spremajući nove recepte za nasmijana djecija lica.