info@esmavamprica.com +387 61 730 999

Mantil mog oca

April 9, 2017
No Comments

Mantil mog oca

Dok  on leži u svom krevetu već tolike godine mi samo trčimo za svojim životom. Dotrčimo do njegovog kreveta, grlimo ga i ljubimo, a potom  pitamo kako je, treba li šta donesemo, gdje da ga odvezemo. Njegove želje uvijek su toliko jednostavne da nas ostave uvijek zatečenim. Koliko sreće u jednoj najobičnijoj očevoj želji. Samo da smo zdravi.

Njegov Montgomery mantil dugo već stoji u ormaru, pa pomislih da bi ga trebala oprati, da se malo osvježi. Dan je bio sunčan pa oprah i maminu haljinu koju nosi kad ode do obližnjeg  marketa u tople ljetne dane, proljeće je, nosit će je sigurno ovih dana. I bratovu majicu oprah, prošle godine nije je nosio. I  moj džemper iz Ivković kolekcije. Dan je mirisao i donosio sreću budućih dana. Opran veš sušio se, a ja sam posmatrala svog oca kako spava nepomičan u velikoj ljubavi  ovog divnog dana.

U mojoj zanesenosti i zahvali za život, nisam ni primijetila kako su oblaci počinjali sustizati jedan drugog. Kako je dan postajao pomalo siv dok se nije smračilo od oblaka koji su spuštali kišu, malo pomalo i sve jače i jače. A onda je počela kiša tako jako i brzo da se spušta uz neopisivo jak vjetar.  Potrčah na balkon da unesem veš ali na štriku je bio samo očev Montgomery mantil. Njihao ga je vjetar svom silinom, jako da mu se jedan rukav zakačio za štipalicu i kao da je čuvao sam sebe, da ga ne odnese silina vihora pomiješana s kapljicama kiše.

Zaista se borio da ostane tu, da bude tu, gdje mu je dom. Odolijevao je nanosima kiše i silini strujanja zraka dok ja nisam mogla ni da provirim na balkon. Vrata su se sama zatvorila dok sam odlutala razmišljajući o svom ocu, njegovom stanju, lijepom toplom snu i unutarnjim borbama koje su poznate samo brižnim očevima.

Sve je bilo tako svečano u nekom meni, do tad nepoznatom sinhronicitetu, da sam ostala zadivljena i ne znajući kakav će biti ishod ove borbe. Rukav mantila mog oca grčevito se stezao oko struka kao da je čuvao nešto ispod, a drugi se rukav svom silinom držao uz štipaljku, premda ih je bilo nekoliko. I one su jako, jako željele da zadrže očev mantil. Cijeli svoj život boraveći tu na štriku  balkona, samo su to i radile.

Snaga vjetra nije jenjavala, a ni volja mantila da ne bude odnesen. S drugih balkona letjele su pamučne majice, svileni šalovi i dječje kapice. Sve je plesalo uz proljetni vihor. Sve te haljine kao da su pozdravljale očev mantil i mahale mu u nadi da će se održati. Jedna se štipalica nije mogla oduprijeti pa je samo pukla i nestala, dok je rukav još jače prigrlio štrik.

A onda u trenu samo se čuo cvrkut jedne, pa još jedne ptičice i kao nekom čarolijom vjetar je stao, kiše iz oblaka više nije bilo. Sunce je obasjalo dan. Čula sam samo kap, kap, pa opet kap po kap, kako se cijede s očevog mantila na pod balkona. Potrčah da zagrlim tog heroja tu očevu snagu, ali tek tad, rukav koji se stezao oko struka naglo se spusti i poče divna melodija, poput modne revije.

Iz mantila stidljivo, ali ponosno poče izlaziti mamina haljina, moj džemper, bratova majica. Sve nas je uspio sačuvati  moj otac još i u snu je njegova velika snaga. Njegova ljubav za nas ne prestaje i dovoljna je da budemo sretni. Očevi znaju. Znaju tu nevidljivu nit ljubavi, koja se zaista razlikuje od majčine, koja je opet sama po sebi jednako svojstvena.

Nijemo sam stajala i posmatrala tu divnu snažnu borbu vjetra koji je nosio sve pred sobom, kišnih kapljica teških i moćnih koji su mu pomagale u tom, i očev mantil koji se odupirao svim nedaćama popodnevnog nevremena.