info@esmavamprica.com +387 61 730 999

Knjiga

April 13, 2016
No Comments

Knjiga

Merjem nije voljela učiti. Nije voljela čitati. Nije voljela ni ići u školu. Ni pisati zadaće. Ni pamtiti šta je za zadaću. Nije voljela ni kada njeni roditelji uče, jer su oni iz onog paketa roditeja za cjeloživotno učenje. Nije voljela ništa što bi je odvojilo od njene slobode, igre i malenog svilenog mačka.

I tako namrgođena, jer svi nešto čitaju, krenula je da se upiše u gradsku bibloteku. Tek da bude član, ne da bude savjesni čitalac, već onako, iz mržnje prema knjigama, prema čitanju, da prkosi svima. Povela je i Wilija svog dragog mačka. On inače ide u korak s njom.

Ušla je u veliku zgradu, vrata su zaškripala, Wili  se uplašio. Krenula je uglačanim stepenicama, pa stubama na sprat, gdje je radilo dječije odjeljenje od 09 do 16 časova. Taman je bilo podne. Tete bibliotekarke su joj se blago osmjehivale i gladile po sjajnoj kosi. Pokucala je  dva puta na vrata, kuc- kuc, koja su bila tapacirana, pa se njeno kucanje nije moglo ni čuti. Već iznervirana dodirnula je pozlaćenu bravu, spustila je i odškrinula ih. Za njom i Wili. Samo što su ušli, teta za velikom katedrom, na kojoj je bila stona lampa sa zelenim abažurom, je jako kihnula da je svo odjeljenje odjeknulo, a Wili se toliko uplašio da je počeo da skače i da se penje po policama gdje su bile uredno posložene lektirske knjige, da grebe po knjigama i ide prema vrhu polica mašući velikim srebrenim repom.

Šta sad? Nije to bio sam pad knjiga i njih dvoje, ne nikako. Svi likovi iz knjiga su ispadali sa svih strana.

I Merjem se jako uplašila, u istom trenu, pa je počela da ga doziva i moli da se spusti, jer bez njega, ona je bila dosta nesigurna. On je bio njena sigurnost, mekani zagrljaj dobrote i šapa za pet. Dozivala ga je brižnim glasićem, pogledom punim straha i znaka da je ona njemu, ipak cijeli njegov svijet. Odučila je da se popne na vrh police kako bi ga spasila. Zakoračila je jednom nogicom na policu a rukom se držeći za drugu. Polako jednu po jednu išla je prema vrhu. Oko njih skupili su se skoro svi posjetioci dječijeg odjeljenja zajedno sa biblotekarokm i njenim rubčićem u rukama, jer je tih dana, jako kihala. Merjem se pažljivo verala i pokušavala da ne dodirne niti jednu koricu knjige i samo što je bila skoro do Wilija, okliznula joj se nogica o ljepljivu traku jedne stare knjige obljepljene baš njom i počela se kotrljati, jedna po jedna knjiga, a Merjem i Wili u tili čas, već su bili na podu. Knjige su padale i padale, svaki tren, na glavu njoj, pa Wiliju, pa bibliotekarki, pa padale i padale, sve do posljednje sa toliko polica od vrha do poda.

Počinjao je neobičan karneval životinja, slonić Dambo je izletio iz korica sa svojim plavičastim krilima, i spustivši se na pod počeo da žonglira. Stao je na jednu nogu i surlom i repom dodavao porculanske tanjure, njih nekoliko, koje je pokupio iz knjige iz koje je ispao, prvoj pa drugoj i trećoj nozi. Pa opet u krug. Pet malih majmuna je uglas ciktalo neku neobičnu pjesmu i verali se po zavjesama gradske bibloteke, dvije žirafe su brisale prašinu sa knjiga na vrhu polica i gledale zamišljeno koz prozor. Veliki paun se šepurio divnim repom. Ma nije to bio samo rep to je bila egzotična lepeza za rashlađivanje. Miš bijeli što sreću dijeli, trčkarao je unaokolo, sretan što je konačno izašao iz knjige. Mladi par indijka sa znakom na čelu i mladi evropljanin u novom odijelu plesali su tango, neobazirući se na sav urnebes oko njih. Ipak su to bili likovi. Pipi je šetala sa svojim konjem između polica i čekala svoj balon da uzleti, pa bio je divan sunčana dan. A Alisa je gledala, sva u čudi i dugo dugo, razmišljala da li plava ili crvena tableta dok je bijeli zec želio nazad što prije u korice knjige. Svi su se plašili da se ne približe Brankovoj, Ježurki i njegovim bodljama dok ih je oštrio za polazak liji na ručak. A maleni Poo, eh on je tek bio sretan, takav dan u potrazi za medom, konačno će se ostvariti. Taman kad je počeo da laže, Pinokiju je počeo da raste nos i u velikom čudu gledao je i rast nosa koji je bio prilično bolan i pad iz korica jednog dječijeg romana.

E sad Merjem zaista nije znala šta će i kako će da se izvuče iz svega toga. Počela je pozivati medvjedića da uđe u svoju knjigu. Ali on je trčkarao i veselo govorio:“ To nije moja knjiga, to nije moj dom.“ Toliko je bio radostan što Merjem nije znala koja knjiga je njegov dom. I za svaku koju je pokazala i molila da uđe isto bi odgovarao:“To nije moja knjiga, to nije moj dom“. Merjem više nije znala kako da pogodi koji lik stanuje u kojoj knjizi. Počela da je čita tiho i jos tiše, dio po dio. I gle dogodilo se čudo. Čitajući priču svaki lik je znao kojem dijelu pripada i sam ulazio u korice knjige. Čitala je i čitala. Ćitala i jos dugo dugo, čitala, dok svi likovi nisu pronašli svoje domove i slatke snove. Merjem je bila na podu s Wilijem i dalje je čitala, iako je već sve likove i knjige uredno posložila na police po abecednom redu, bolje i od načina na koje su prije bile složene. Već je bilo kasno.

Mrak je stigao na prozore gradske biblioteke. Stigli su i Merjemini roditelji, jer su se već bili zabrinuli, gdje je toliko dugo. Nisu mogli vjerovati kada su je vidjeli da čita, tako dugo i predano. Bili su jako sretni. Pa istini za volju i Wili je bio sretan. Upoznao je toliko prijatelja taj dan, iz knjiga, za koje nije ni znao da postoje..