info@esmavamprica.com +387 61 730 999

Izumitelj

April 13, 2016
No Comments

Izumitelj

Taj divni sunčan dan, bio je za pamćenje po mnogo čemu. Mame su izašle sa svojim mališanima u obližnji park da se djeca igraju. Neke sa kolicima u kojima su bebe spavale, a neke sa loptama i skejtbordima. Uglavnom svi sa veselim licima. Pa dan je bio, tako lijep.

A onda odjednom, sve se djeco uvijek, desi odjednom, na ulicama grada pojavili su se automobili. Ne jedan, njih toliko mnogo, u nizu, jedan za drugim. Jurili su  iz svih pravaca, sačekali semafor na par sekundi i nastavljali opet svom brzinom. Da da, bilo je četiri poslijepodne i svi su se vraćali s posla. Trubili su iz auta svih boja, veličina, mahali iza otvorenog prozora, i silno žurili. Vidjela  su se lica umorne djece nakon vrtića, škola ili teta koje ih čuvaju. Kućni ljubimci dahtali su kroz otvoren prozor. Bio je pretopal dan. Vozači su razgovarali nervozno na mobitele, suvozači tipkali na tablete. Sve u svemu jako užurbano poslijepodne. I niko nije obraćao pažnju na mala sićušna crna, dosta ružna stvorenja koja su izlazila iz auspuha automobila. Čim bi se dočepali asfalta veselili su se pobjedi. Smijali bi se od radosti i trčali na sve strane. Da problem bude još čudniji, ta mala stvorenja u svom slavlju čim bi se dotakla postajali bi jedno veliko crno stvorenje, sa sve većim i većim stomakom. A onda od crnog stvorenja postajao bi crni oblačić, pa sve veći i veći oblak, koji je prekrio grad. Obarao  grane drveća, kidao cvijeće iz parkova, lupao prozorima, gazio po zelenim travnjacima, a tek saobraćaj? Saobraćaj je bio potpuno zaustavljen, niko nije vidio kuda da vozi. Sve je ličilo na potpuni zaborav od igre, zabave, veselja ili  života. Ti oblaci stizali su i do računala, mobitela, prekrivali ih tamom i uvlačili u crne korice magle. Svima je nedostajao čist zrak. Svi su odjednom imali povišenu temperaturu. Srebrenasta tečnost u termometru je rasla, više i više. I starci i djeca i svi ljudi u gradu zarumenili su se od visoke temperature. Užarena su bila i računala, i auta, i dimnjaci od fabrika i klupe u gradskim parkovima. Djeca su bila tužna i bolesna u školama.

I trajalo je to danima. Sve dok dječak Anes Bach, a on je imao sluh savršen, na času fizike nije smišljao i smišljao način kako da pomogne svojim sugrađanima. Prevrtao je naučene formule po glavi, lupkao prstićima po labaratorijskom stolu, uzimao epruvete i sipao u njih još po neku tečnost koja nije bile vrela. Drvenim štapićem, mućkao i mućkao dok mu nije sinula ideja u njegovoj pametnoj glavici. Da, biljke su končno riješenje! Pa kako se nije sjetio ranije, još sa učiteljicom je razgovarao o tome.  

Pozvat  će Petra Pana i Zvončicu. Objasniće im da mu hitno treba zeleni prah kojeg Zvončica može donijeti u neograničenim količinama. Čist zeleni prah dubokih šuma u kojima živi Petar Pan i ona. Taj prah je na svakom divnom zelenom listu ponekad svijetlom ponekad tamnom. Miriše na smolu borovine ili na svijež šumski zrak. Naravno njih dvoje čim su čuli šta dječaku treba i zbog čega, odmah su pristali da mu pomognu.

 Zatim nekoliko miligrama nečega. Da nečega, upravo tako. Izgleda poput tanke niti sedefne svjetlosti  koje moraš pronaći u posebnoj zdjelici ljudskih misli. I to je strogo čuvano. Ministarstvo zdravlja ih strogo čuva. Kad  sve to pomiješa obilkovaće po želji i staviti kao dodatni dio na auspuhe, mobitele, računala, satelitske antene.

 

Tako da više nije bilo zatopljavanja i malih crnih stvorenja. Nema temperature ni bolesti. Sedefna misao sa mirisom zelenih listova šume se aktivira i sama dozira upotrebu zagađivača, a miris biljaka ispuni cijeli kružni prostor.

I sad je grad opet ispunjen srećom. Parkovi, raskrsnice, škole i vrtići. I ne samo grad, cijela planeta.

Problem je ponekad u sedefnim ljudskim mislima, jer znaju nedostajati. Ponekad postoje, ali bez tog srebrenastog sjaja. Tamne, onako polužive, ali pulsiraju, u obliku divne borbe ljudske savjesti. Ali ipak se pronađu.