Kraj Epohe

Benjaminova tankoćutna nepogrešiva pjesnička nit apsolutno i ovaj put nepogrešivo određuje momentum kraja epohe. Deseti januar i jugovina, globalna letargija i grandiozna pobjeda koja likuje smrt, prosto je ne moguće izdvojiti šta je više epic, da li Bowiejev avangardni nesklad koji šalje iz pjesme u nepovrat uz njegov lamentirajući glas oslikavajući apokaliptičnu sudbinu svijeta uz gotovo filmski osjećaj ili Isovićev nadobudni pjesnički izražaj iskazan još jednom izvrsno napisanom poemom koja ostavlja pečat odlasku Ziggy Stardusta, imaginarnom liku koji je postao, alter ego David Bowieu.

 

 

KRAJ EPOHE je introvertna šetnja globalnim svijetom, gdje sve već desilo i o istom čulo, gdje se pjesnik s najvećom odmjerenošću hvata u korak s okrutnom svakidašnjicom gdje stvari polako nestaju. Nestaju kao i nestanak Majstora iznenađenja, Heroja svemirske rock odiseje. Gdje nestanak znači početak još jedne Bowijeve čarolije.
Iz praha smo nastali i postat ćemo opet prah… zlatni naravno, jer Bowie je to.

KRAJ EPOHE
skoro sve se već desilo i o istom čulo
sve je već viđeno i odveć poznato
dani stižu faksom noći se otaljavaju neonski besćutno
svakodnevnica je stvar terapije kome je do toga
reciklirani poljupci su brži od svijesti o sebi
a zagrljaji površni poput saučešća
budućnost više nije naprijed već nazad proroci su bez posla
rade u najboljem slučaju kao novinari
u najgorem isto
snovi su u svojoj trivijalnosti stabilni poput kursne liste
copy paste taste of waste make as fake piece of cake
stvarnost se izrađuje na bazi poliuretana i apsolutno je zamjenjiva
zaslađene bezidejnosti je na barele
i dosada je zamalo pa uzbudljiva
memljivi zadah običnosti se promoviše kao zvanični parfem sezone
tu svaki dašak invencije dođe kao orkan nade
neutemeljene i jezivo kratkotrajne
pogledaj
sive zastave su na krovovima a trebale bi biti
bar crne
globalna letargija slavi grandioznu pobjedu
izvojevanu mučki naravno ali bez maske na licu
likuje smrt i nešto što tako liči na tugu a nije
više je nevolja zapravo
nema trube ni roga samo zuji u ušima
i ljudi se zgledaju
deseti januar mahnit od jugovine
dvotačka
odlazi tvorac šarene magije
plamenokosi iz druge galaksije jedini veći od sebe
armija epigona stupa elektronskim poljima i daje izjave telopi luduju
njegova žena sva u crnoj koži stoji graciozna kao uzvičnik naopako
sve je naopako
i za kraj još jedna mala čarolija
srce pojedinog ovim činom
puf
postade urna zvjezdanog praha
o da
o tome moram pričati djeci
svakako moram
o starom prijatelju
smijem li te tako zvati
sa dva različita oka
BENJAMIN ISOVIĆ